Sudjaje, Mojre, sudjenice
Tri sestre koje su određivale sudbinu svakog pojedinca zvale su se Mojre ili sudjaje. One bi svakoj osobi još na rođenju odredile dužinu života.
Sudbina je kada Sunce čim zađe opet se istim putem vrati.
Sudbina kada na tek zalečene rane padne vruć pepeo ili ljuta slana.
Sudbina je kad čije leto pozastane i pričeka da ga stigne nečije proleće.
Sudbina je kada ste se životom kleli da nećete nešto počiniti, i počinite.
Sudbina kada cela života ne sanjate i najednom vas snađu snovi.
Sudbina kada ljubav naglo digne s nečijeg srca nadgrobnu ploču.— Desanka Maksimović – Sudbina
Prema grčkoj mitologiji, sudjaje ili Mojre (sudbe), bile su tri boginje-sestre koje su krojile sudbinu, i to ne samo običnim ljudima već i samim bogovima. Prema pojedinim izvorima (npr. Pausanija u Opis Grčke), jedino je Zevs mogao da im naređuje odnosno da upravlja sudbinom. Njihova uloga je bila da odrede koliko dugo će neko živeti, pa je u skladu s tim svaka suđenica imala određen, jedinstven zadatak.
Prva sestra se zvala Klota ili Prelja. Najčešće je prikazivana kao žena koja u ruci drži preslicu ili okreće veliki točak na koji je namotano predivo. Preslica ili točak simbolički predstavljaju sam život. Nekad je prikazana kako u ruci drži svitak koji predstavlja knjigu sudbine.
Druga sestra se zvala Lahesa. Njen zadatak je bio da meri dužinu niti, te da na taj način određuje koliko će neka osoba dugo da živi. Ponekad je prikazivana sa štapom u ruci koji pokazuje na horoskop na zemljinoj kugli.
Treća sestra se zvala Atropa ili Neminovna. Ona je bila zadužena da velikim makazama preseče nit i na taj način okonča život osobe.
Najčešće su prikazivane kao tri vrlo ružne starice, u skladu s tim kako je običan svet doživljavao sudbinu i jedinu izvesnu stvar po rođenju – kraj života. Na manje ili više sličan način, sudjaje se pojavljuju u mitovima brojnih naroda. U slovenskoj mitologiji se pojavljuju kao Suđenice koje bi zapečatile sudbinu novorođenčeta prve, treće ili sedme noći po rođenju. Navodno, prva suđenica najpre predodređuje sudbinu, potom joj se druga suprotstavlja drugačijim mišljenjem, da bi se na posletku sve tri složile. Treća suđenica donosi konačnu odluku čime sudbina novorođenčeta biva zapečaćena i nepromenljiva.
Homer u svojim epovima vidi Mojru kao jednu osobu, koja zavrti točak budućeg života deteta, a potom, prateći njegove postupke usmerava njegove odluke i dela u onom pravcu koji su predodredili bogovi.
Ono što je važno istaći, to je da, uprkos svemu, sudbina nije viđena kao nešto apsolutno nepromenljivo. Zevs je, kada bi to poželeo, imao moć da se umeša i na taj način promeni tok dešavanja odnosno sudbinu pojedinca. Ni same suđaje se, pored toga što su određivale dužinu nečijeg života, nisu u život neke osobe, mada kod Stacija u Tebaidama imamo navode da su Mojre oživljavale mrtve.
